Ustavom Republike Hrvatske jamči se zaštita starijih osoba kao ranjive skupine društva - u članku 57., stavku 1. navedeno je da slabim, nemoćnim i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba. U članku 63., stavku 4. navodi se da su djeca dužna brinuti se za stare i nemoćne roditelje te u članku 64., stavku 1. da je dužnost svih da štite djecu i nemoćne osobe. Na taj način Ustav određuje dužnost države, to jest društvenu skrb za osobe koje su nemoćne i nisu u stanju brinuti o svojim pravima, potrebama i interesima. Društvena skrb ogleda se u angažmanu državnih tijela (sudova i centara za socijalnu skrb) u zaštiti starijih osoba. Starije i nemoćne osobe u sustavu socijalne skrbi prepoznate su kao posebno osjetljiva kategorija korisnika. Prava u sustavu socijalne skrbi, koja su utvrđena Zakonom, osobito značajna za osobe starije životne dobi su novčane naknade:

pomoć za uzdržavanje, pomoć za podmirenje troškova stanovanja, jednokratna pomoć, doplatak za pomoć i njegu, osobna invalidnina te pravo na socijalne usluge: usluga smještaja i usluga pomoći i njege u kući. Kako bi se starijim osobama omogućilo pravo na dostojanstvenu starost i trajnu društvenu uključenost, potrebna je uspostava cjelovitog pristupa i dugoročne strategije socijalne skrbi. U tu svrhu nacrt Strategije socijalne skrbi za starije osobe u Republici Hrvatskoj predstavlja podlogu za korištenje sredstava iz europskih fondova, ali i podlogu za razvoj novih oblika skrbi za starije osobe u lokalnoj zajednici.
Nadalje, učestalo nasilje u obitelji pokazuje da zaštita prava starijih osoba ne može biti prepuštena isključivo članovima obitelji, već je nužna društvena uključenost i intervencija. Nasilje u obitelji ne pogađa samo žene i djecu, već su česte žrtve starije osobe. Dok je za prve dvije skupine prepoznata potreba za dodatnom pravnom zaštitom osnivanjem pravobraniteljstava za ravnopravnost spolova i djecu, to nije slučaj sa starijim osobama. Činjenica je da starije osobe spadaju u ranjivu skupinu i izloženije su negativnim utjecajima okoline u kojoj žive pa im je potrebno osigurati dodatnu zaštitu njihovih prava na svim razinama. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji definira nasilje u obitelji kao „svaku primjenu fizičke sile i psihičke prisile na integritet osobe; svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti ili izazvati opasnost da će prouzročiti fizičku i psihičku bol; prouzročenje osjećaja straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva; fizički napad bez obzira na to je li nastupila tjelesna ozljeda ili ne, verbalni napadi, vrijeđanja, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima i drugi načini grubog uznemiravanja, spolno uznemiravanje; uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja: protupravna izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama; oštećenje ili uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.“ U osnovnim odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji osobito se ističe obveza prijavljivanja nasilja u obitelji te uloga zdravstvenih djelatnika, djelatnika socijalne skrbi, psihologa, socijalnih radnika, socijalnih pedagoga i djelatnika odgojno-obrazovnih ustanova koji su dužni prijaviti policiji ili nadležnom općinskom državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svoje dužnosti. Osobe koje ne postupaju u skladu sa zadanim obvezama čine prekršaj. Dakle, sve službe koje naiđu na nasilje u obitelji imaju obvezu izvještavati o tome. U praksi se to često svodi samo na svježe znakove tjelesnog zlostavljanja. Osim nasilja nad starijim osobama, ine su često žrtve diskriminatornog ponašanja. Zakonom o suzbijanju diskriminacije osigurava se zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te se stvaraju pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije. U Zakonu se navodi da se diskriminacijom smatra stavljanje osobe u nepovoljni položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju. Diskriminacija starijih osoba nije rezultat samo dobi, već uvriježenih negativnih stereotipa i predrasuda o starijoj populaciji. Taj fenomen poznat je pod nazivom dobizam ili ageizam te predstavlja kombinaciju triju povezanih elemenata: negativnih stavova i predrasuda prema starijim osobama, diskriminaciju starijih i institucionaliziranih praksa i politika koje dovode do ustaljivanja stereotipa o starijim osobama.