Starenje populacije predstavlja jedan od najvećih izazova današnjice. položaj osoba starije životne dobi u društvu, kvaliteta života u starijoj dobi i trendovi u politici skrbi za starije osobe predmet su interesa kako političkih tako i stručnih i znanstveno-istraživačkih krugova razvijenih zemalja u svijetu. Analiza trendova u skrbi za starije osobe u zemljama EU-a, a jednako tako i u RH, ukazuje na promoviranje zdravog i aktivnog starenja na koje se gleda kao na ključ za osiguravanje ravnopravne uloge osoba treće životne dobi u društvu. Pod pojmom starosti obično se podrazumijeva period nakon 65. godine života no starosna struktura populacije starijih osoba rapidno se mijenja i to umirovljenjem ili starosnom granicom, a time i sama slika starije osobe doživjela promjenu. Današnjica nameće nova pravila te prema tome čitavu kategoriju možemo podijeliti na najmanje dva razdoblja, do 75 i više od 75 godina.

Skrb za osobe starije životne dobi promatra se kroz sustave socijalne sigurnosti, kroz troškove mirovina i drugih davanja, ekonomiju i zapošljavanje, troškove zdravstvenog sustava i sustava socijalne skrbi, kroz institut ljudskih prava te stambenu politiku i skrb u zajednici. Nacionalne vlade zemalja članica EU-a suočene s problemom starenja i depopulacije stanovništva razvijaju nacionalne strategije i mjere kroz nove, multidisciplinarne pristupe ovom fenomenu, uzimajući u obzir zakonske okvire i politiku EU-a. Regionalne strategije zemalja EU-a u pristupanju skrbi za stare uglavnom se fokusiraju na ekonomski rast, socijalnu inkluziju i održivi razvoj, stanovanje, komunalno planiranje te na promicanje aktivnog starenja i cjeloživotnog obrazovanja, vodeći računa o nacionalnim trendovima i indikatorima demografskih promjena, regionalnim ekonomskim mogućnostima, regionalnom razvoju, infrastrukturi i dr. Značajan doprinos globalnom definiranju politike skrbi za osobe starije životne dobi pruža Organizacija Ujedinjenih naroda svojim zalaganjem za provođenje širokih rasprava s političkom elitom, nositeljima lokalne vlasti i civilnim društvom o politički relevantnim pitanjima i preporukama vezanim za skrb o starima. Najvažniji ciljevi EU-a su prevenirati socijalnu isključenost osoba starije životne dobi, održavati primjereni životni standard umirovljenika, promicati solidarnost među generacijama i produžiti aktivnu životnu dob.

Trend u koji se danas u svijetu ulaže najviše truda su izvaninstitucionalni oblici skrbi za osobe starije životne dobi. Dok u svijetu taj trend općenito raste, Hrvatska još uvijek drži do konvencionalnih načina brige o starijim koju najvećim postotkom čini institucionalizacija starijih osoba. Podaci pokazuju da ukupan broj starijih od 65 godina koji primaju dugotrajnu skrb u institucijama varira od zemlje do zemlje te da u prosjeku ukupan broj starijih osoba smještenih u institucije iznosi 5,1% (Europska komisija, 2003.). U Švedskoj je 3% starijih smješteno u instituciju. Podaci za Englesku pokazuju da broj starijih od 65 godina smještenih u domove za starije osobe iznosi 3,1%, broj starijih smještenih u zdravstvene/medicinske ustanove iznosi 1,7%, dok se u bolnicama nalazi njih 0,3%. U Italiji se institucionalna skrb razvila prije izvaninstitucionalnih oblika skrbi u zajednici. Velika Britanija, Švedska i Njemačka imaju različite oblike stanovanja za starije. Tako u Velikoj Britaniji glede razine ovisnosti postoje različite razine podrške i brige za starije, kao što su obiteljske zgrade ili apartmani s visokom razinom neovisnosti i stanovi s odvojenim stambenim prostorom, sa zajedničkim prostorima boravka i druženja te blagovanja, koji podrazumijevaju povremenu brigu socijalnih službi, i to: osiguravanje servisa i usluga obavljanja određenih kućanskih poslova, nabavke namirnica, prijateljskog posjećivanja i sl. Posebna ili pojačana briga primjenjuje se kod onih osoba koje zahtijevaju stalnu brigu od 0 do 24 sata (hranjenje, osobna higijena, odijevanje i sl.). Njemačka je također razvila vrlo raznovrsne oblike brige o starijim osobama. Postoje dvije osnovne tipološke grupe stanovanja starijih: stanovanje u stanovima (kao vlasnici ili kao stanari) koje podrazumijeva ekonomsku, socijalnu i medicinsku skrb kroz pomoć u pokretljivosti-mobilnosti, organizaciju susreta starijih (kroz klubove, dnevna okupljališta i sl.), dnevne fizičke aktivnosti, servise, rehabilitaciju te edukaciju starijih putem tečajeva te stanovanje u domovima za stare, gdje se može razlučiti nekoliko grupa domova, ovisno o opremljenosti i načinu te stupnju pružanja usluga.

Neke zemlje kao što su Austrija, Finska i Nizozemska uvele su sustav osiguranja za njegu dok su u nekim zemljama kao što su Belgija i Francuska neki elementi osiguranja za njegu uključeni u obvezno zdravstveno osiguranje. U Njemačkoj osiguranje za njegu kao 5. stup socijalne sigurnosti je neovisan oblik osiguranja te je jasno razgraničen od zdravstvenog osiguranja. Danska, Norveška, Švedska, Finska i Švicarska su uvele decentralizirani model pružanja svih javnih usluga za pojedince i obitelji, vjerujući da takav sustav ima za rezultat visoku razinu zadovoljstva među građanima, visoku kvalitetu te je fleksibilan u metodama pružanja javnih usluga.

NAČELA UN-A O SKRBI ZA STARIJE OSOBE

Neovisnost

Starijim osobama trebalo bi omogućiti sljedeće:

• dostupnost prikladne hrane, vode, stanovanja, odjeće i zdravstvene skrbi kroz osiguranje dohotka, obiteljske podrške i potpore zajednice
• mogućnost rada ili pristup drugim aktivnostima kojima bi se osigurao dohodak
• mogućnost sudjelovanja u odlučivanju kada i prema kojem rasporedu će ići u mirovinu
• pristup odgovarajućim obrazovnim programima i programima obuke za stjecanje različitih vještina
• život u sigurnoj sredini koja se može prilagoditi osobnim potrebama i promijenjenim sposobnostima
• život u vlastitom domu što je duže moguće

Društveno sudjelovanje

Starije osobe trebale bi:

• ostati sastavni dio društva, aktivno sudjelovati u tvorbi i provedbi politike koja izravno utječe na njihovo blagostanje, kao i podijeliti svoja znanja i vještine s mlađim naraštajima
• tražiti i stvoriti mogućnost za rad na korist svojoj društvenoj zajednici i za dragovoljno uključivanje u aktivnosti koje su primjerene njihovim interesima i sposobnostima
• organizirati pokrete ili udruge starijih ljudi

Skrb

Starije osobe trebale bi:

• imati koristi od svoje obitelji i zaštite i skrbi koju im pruža zajednica u skladu s društvenim stavom i kulturnim vrijednostima društva u kojem žive
• imati pristup socijalnim i zakonodavnim službama zbog poboljšanja samostalnosti, zaštite i skrbi
• moći koristiti odgovarajuće razine institucionalizirane skrbi kojom bi se osigurala zaštita, rehabilitacija te socijalni i društveni poticaji u humanoj i sigurnoj sredini
• moći ostvarivati ljudska prava i temeljne slobode tijekom boravka u bilo kakvoj ustanovi za skrb, liječenje ili prihvat starijih osoba, uključujući cjelovito poštivanje njihovih vjerovanja, dostojanstva, potreba i privatnosti, kao i prava na odlučivanje o vlastitoj skrbi i kvaliteti življenja

Samoispunjenje

Starije osobe trebale bi:

• imati mogućnost ostvarenja cjelovita razvitka vlastitih potencijala
• imati pristup obrazovnim, kulturnim, duhovnim i rekreacijskim sredstvima društva u kojem žive

Dostojanstvo

Starije osobe trebale bi:

• moći dostojanstveno i sigurno živjeti te biti zaštićeni od izrabljivanja i tjelesnog i duševnog zlostavljanja
• biti sigurni da će se s njima postupati pošteno, bez obzira na dob, rasnu ili etničku pripadnost, invaliditet ili drugi status, kao i da će biti cijenjeni bez obzira na svoj gospodarski doprinos.