Odlaskom u mirovinu, čovjeku se ponovo otvaraju mnoga vrata i dobiva različite ideje o tome što sve može raditi u svoje slobodno vrijeme. Upravo je tako napravila i naša sugovornica gospođa Marija Kovačić, ludbreška likovna entuzijastica koja se umjetnošću bavi od malih nogu.

Kako smo primijetili da ispred nas sjedi jedna veoma kreativna gospođa, a koja je u suštini toliko jednostavna, javila se potreba da o njoj saznamo što više. Tako da smo se tokom intervjua fokusirali na njen rad, najdraže aktivnosti,

projekte i stavke koje nju motiviraju da se bavi toliko širokim spektrom različitih djelatnosti. O tome što umjetnost znači za nju, gdje pronalazi svoje inspiracije, od kud crpi svoju kreativnost i ima li u vidu nove projekte za budućnost, raspravljamo s njom u daljnjem intervjuu.

- Za početak, predstavite se u ukratko, recite nam nekoliko stvari o sebi, čime se bavite, što radite?
„Evo prvo moram napomenuti da sam umirovljenik“ - rekla je gospođa Marija sa širokim osmjehom na licu, što je nama bio samo dodatan pokazatelj da smo odabrali pravu osobu za razgovor o kreativnosti, inspiraciji i kvalitetno provedenom vremenu čovjeka koji je u mirovini.

„To što sam umirovljenik mi omogućava dovoljno vremena da se bavim različitim stvarima. Članica sam Likovne udruge Ludbreg, Udruge umirovljenika i starijih osoba regije Ludbreg, Udruge Narcisa, Kokoš i Hrvatica, Zagorski puran i trudim se biti što više aktivna, posebno sad kad imam podosta slobodnog vremena. Kako volim kreativnost, fokusiram se na takav rad, jer me veseli. Iz tog razloga se bavim slikarstvom, izrađujem čestitke za različite prigode, pomalo se okušavam u kiparstvu,
radim kolače te imam mnogo cvijeća za koje se brinem. Podosta sam vezana za svoju obitelj, koja mi je na prvome mjestu. I to je ukratko o meni.“

- Koja vam je najdraža aktivnost i od kad se njome bavite?

„Nemam svoju najdražu aktivnosti, ali moram napomenuti da mi je obitelj najvažnija. Tek poslije mojih najdražih osoba dolaze stvari koje mene vesele, a to je svakako slikarstvo. Bavljenje slikarstvom me zainteresiralo od moje najranije mladosti, tako da mogu reći da se radi o mojoj ljubavi iz mladosti. Slikarstvom sam se počela baviti još u osnovnoj školi, gdje sam počela sa jednostavnim temama, a kasnije kad sam vidjela da me to ide, krenula sam istraživati i eksperimentirati. Tako da sam na sreću ili nesreću svoje učiteljice u osnovnoj školi, uvijek izradila više radova nego je trebalo“ – našalila se gospođa Marija, prisjećajući se početaka njenog upoznavanja sa različitim likovnim tehnikama.

„Većina mojih početničkih radova bilo je nagrađivano, što me kao dijete posebno veselilo, ali me i također potaknulo da se time počnem baviti malo ozbiljnije. Sjećam se jednog zadatka kojeg sam dobila od svoje razrednice. Zamolila me da izradim čestitke za „Osmi mart“. Onda sam po prvi put radila čestitke za ostale nastavnice, za što sam dobila pohvale i nagrade. I to me samo potaknulo da svaki put radim sve više i trudim se biti sve bolja. A kako smo bili u osnovnoj školi, za nagrade sam uvijek dobila knjige, tako da mi je to razdoblje života ostalo u izuzetno odličnom sjećanju“ – opisala je gospođa Marija svoje školske dane.

U srednjoj školi nisam previše slikala, ali me posjet Ohridu potaknuo da ponovno krenem. Tamošnji prekrasni krajolici potaknuli su me da se opet vratim slikanju. Onda se fokusirala na tehniku crtanja tušem, jer sam u to vrijeme istraživala kako to rade drugi, posebno Rabuzin. Pa sam pazila da moja djela imaju mnogo, mnogo detalja. Jer ne kažu uzalud da slika govori više od tisuću riječi, pa sam crtala svoja djela na način da imaju tisuće i tisuće crtica. Moram priznati da sam se kasnije okušala u svim tehnikama, ali najdraža tehnika mi je ulje-platno.“

- Imate li najdražeg umjetnika, umjetničko djelo?

„Imam, najdraži umjetnik mi je Michealangelo i njegovo djelo u Sikstinskoj kapeli, Posljednji sud. Većina ljudi bi se prvo valjda sjetila njegovog Davida, ali mene osobno više fascinira Kapela. To njegovo djelo je jednostavno fascinantno, ogromno, monumentalno, a opet tako jednostavno lijepo. Uz Michealangela, volim Botticellija, Dürera, Rubensa, L. da Vincija kojemu se moramo diviti jednako kao i njegovoj Mona Lizi. Mada je većini ljudi najdraža Mona Liza, na mene je nekako veći utisak ostavila njegova „Posljednja večera“. No ne divim se samo umjetnicima, jer postoje i ljudi koji u drugim branšama stvaraju djela koje možemo smatrati umjetničkim. Tako je primjerice meni Nikola Tesla fantastična osoba koja je svojim radom promijenila način na koji cijeli svijet danas razmišlja, radi i u krajnjoj liniji, živi.  Stephen Hawking je također netko tko me fascinira. Treba sve te priče i horore izmisliti i napisati, ne može to svatko.„

- Svi navedeni umjetnici imali su muze koje su ih nadahnjivale da ostvare takva veličanstvena umjetnička djela, imate li i Vi koju ili kreativnost crpite negdje drugdje?

„Ovo Vam je jedno odlično pitanje, jer meni moja inspiracija i kreativnost dolazi iz okoline, mojeg iskustva, dragih mi prijatelja te iz neba, kako ja to sebi objašnjavam. Primjerice, kad nešto ne znam ili nemam ideju kako nečemu pristupiti, onda se prvo opustim i jednostavno čekam da mi ideja sama dođe. I na moju sreću, ovakvo postupanje za mene funkcionira i polučuje rezultate. Naučila sam se da ništa ne ide na silu i tome je dokaz moje bavljenje kiparstvom. Ne prisiljavam se, jednostavno radim kad imam inspiraciju i volju za stvaranje nečeg novog. I moja prednost je upravo to da radim iz ljubavi. Zna biti pomalo čudna situacija kada mi u pola noći dođe neka ideja, pa ju odmah drugo jutro idem realizirati. I moram Vam napomenuti da se osobno ne smatram umjetnicom, već samo osobom koju bavljenje umjetnošću ispunjava i predstavlja osobno zadovoljstvo i veliku sreću.“

- Vaš najpoznatiji projekt jest 600 pisanica koje ste radili za Uskrs povodom 600-te obljetnice pretvorbe vina u krv Kristovu. Što nam možete reći o tome?

„Da, sjećam se toga. Također se sjećam da se pričalo jako puno o šestotoj obljetnici, jer se ipak radilo o događaju koji je od velike važnosti za naš cijeli kraj. Pa sam razmišljala o tome kako osobno mogu pridonijeti i pomoći. Pa mi je sinulo da do Uskrsa prikupimo 600 jaja i da ih oslikamo. S msgr. Đurkanom sam razgovarala o tome te je on predložio da i djeca sudjeluju u tome. Jaja su donirali okolni peradarnici, a ja sam ih doma pripremala za oslikavanje. Djeca i mladi su se pokazali kao odlični pomagači, jer smo jaja ukrašavali sa različitim tehnikama, od mramoriranja, bušenja jajeta, voskom pa sve do flomastera. U Amaliji je bila izložba koja je trajala 3 dana, a kasnije su se primjerci pred crkvom prodavali. I sve što smo prikupili išlo je kao dobrovoljni prilog u Caritas. Cijeli događaj je bio medijski popraćen i sad kad se svega toga sjetim, mogu reći da je bio uspješno realiziran.“

- Planirate li neki sličan projekt u budućnosti ?

„Za sad nemam nikakve planove, ali stalno razmišljam kako bi trebalo osmisliti nekakav projekt po kojem bi Ludbreg mogao biti prepoznatljiv i autentičan u svijetu. Smatram da bi trebalo napraviti nekakav skupni događaj u kojemu bi svi mi bili uključeni, ne samo umjetnici, već pjevači, plesači, pjesnici, djeca, mladi, stari, tj. svi. To mi je nekako misao vodilja, jer ako ćemo se potruditi svi, onda ćemo i zajedno uspjeti.“