Socijalna isključenost relativno je novi pojam koji se spominje u zadnjih 15 godina unutar raznih studija povezanih sa stanovništvom. Uzroci socijalne isključenosti u Hrvatskoj povezuju se s nedovoljnom zaposlenošću, niskom obrazovnom razinom, ograničenim mogućnostima zapošljavanja te zastarjelim znanjima i sposobnostima. Najosjetljivije skupine građana na socijalnu isključenost područja sjeverozapadne Hrvatske su invalidi, osobe starije životne dobi, žene te Romi.
Socijalnu isključenost valja smatrati problemom modernog društva koji se ne shvaća olako te predstavlja složeni problem u čije se rješavanje treba uključiti kompletna zajednica. Socijalna isključenost smatra se trajnom, višestruko uvjetovanom i višedimenzionalnom depriviranošću, odnosno prikraćenošću pojedinca, što znači da isključeni ne sudjeluju u raspodjeli društvenih dobara koju čini kombinacija institucionalnih, kulturnih, socioekonomskih i interpersonalnih resursa. Valja imati na umu da nesudjelovanje u zajednici nije privremeno, već poprima obilježja trajnog stanja.
Socijalna isključenost opisuje isključene kao one koji su pogođeni višestrukim životnim nesrećama, što se može tumačiti na način da kada osoba izgubi posao ili odlazi u mirovinu gubi cjelokupnu poznaničku, točnije prijateljsku mrežu. Također, takav splet događaja u većini slučajeva prati i gubitak emocionalne potpore i izvora informacija, uz sve veća financijska ograničenja.
Osobu smatramo isključenom ako je siromašna, socijalno izolirana i bez posla. Isključenost osobe nije nužno posljedica osobnih nedostataka isključenih ili njihovih mana, ona je najčešće uzrokovana strukturalnim čimbenicima, točnije institucionaliziranim nejednakostima. Među socijalno isključenim osobama prednjače žene te osobe koje žive u ruralnim, seoskim sredinama. Valja napomenuti da je prosječna dob isključene osobe za 5 godina veća od dobi osobe koja je uključena.
Socijalna isključenost, za razliku od siromaštva, bazira se na nepovoljnom odnosu pojedinca spram društvene okoline što znači da pojedinac ne sudjeluje u društvenim aktivnostima, primjetan je i nedostatak društvenih veza te dolazi do dezintegriranosti koja je uzrokom marginalizacije i prikraćivanja. Na ovaj način se stvara izrazita osjetljivost osoba starije životne dobi, koje su često radi malih primanja, zdravstvenog stanja ili mjesta stanovanja nisu u mogućnosti ravnopravno sudjelovati u zajednici.
Dodatan problem stvara socijalna izolacija koja se definira u tri dijela:
- Socijalna izolacija je relativna, osobe su isključene kao skupina ili zajednica u određenom vremenskom periodu
- Izolacija je pitanje agenta, osobe se izoliraju same ili ih se izolira
- Dinamičko obilježje socijalne izolacije, odnosi se ne samo na sadašnje stanje nego i na nedostatak nade za budućnost
Umirovljenici teško zadovoljavaju svoje životne potrebe jer značajan broj umirovljenika ostvaruje male mirovine koje su nerijetko pokriće samo za osnovne životne potrebe. Točan broj osoba starije životne dobi koji ne ostvaruju mirovinska prava nije poznat, međutim procjenjuje se značajnim.
Siromaštvo kao jedan od glavnih faktora socijalne isključenosti može se definirati kao neposjedovanje novaca ili dovoljno novaca te malo ili nedovoljno imovine. Smatra se da su ljudi siromašni ako nemaju dovoljno sredstva za svoje materijalne potrebe te ako ih ti uvjeti isključuju iz aktivnog sudjelovanja u djelatnostima koje se smatraju uobičajenima u društvu. Nedostatak dohotka i sredstva za omogućavanje pristojnog života često rezultira slabim zdravljem i čestom pojavom bolesti, nedostupnošću ili ograničenošću temeljnih usluga, povećanom smrtnošću, neodgovarajućim stambenim uvjetima, nesigurnim okruženjem te društvenom diskriminacijom i izolacijom.
Suprotnost socijalne isključenosti čini socijalna uključenost, odnosno proces kojim se nastoji osigurati da svatko, neovisno o okolnostima, može ostvariti puni potencijal u životu. Za postizanje socijalne uključenosti, dohodak i zaposlenost su važni ali nisu dovoljni. Za postizanje ravnopravne socijalne uključenosti potrebno je smanjiti nejednakosti u društvu te postići ravnotežu između individualnih prava i dužnosti povećanje socijalne kohezije. Socijalna uključenost je način ublažavanja i uklanjanja socijalne isključenosti. Ključne odrednice socijalne uključenosti su mogućnost pristupa određenih skupina materijalnim i nematerijalnim dobrima, kao što je sudjelovanje u društvenim i kulturnim događanjima, u obrazovnim i gospodarskim aktivnostima te političko djelovanje. Veoma je bitno da se osjetljive skupine ravnopravno uključe u stvaranje i raspodjelu društvenog bogatstva te da im se omogući da i njihov glas odjekne u društvu.